Epski Coinis Team Building Tokom Globalne Pandemije

In Unknown on

Written by Jelena Markovic

Epski Coinis Team Building Tokom Globalne Pandemije

Godina korone je jedna od onih koju treba izbrisati iz kalendara. Svi smo bili daleko, zagrljaja nikad manje, anksioznosti i brige nikad više. Kancelarije su bile sablasno puste, a grupni online sastanci kao neka utješna nagrada, ali sve vrijeme nas je pratio osjećaj da prosto nije to to. Za Coinis, u poslovnom smislu, korona period nije bio loš. U smislu kulture međuljudskih odnosa koje njegujemo i koji su nam jedna od glavnih vrijednosti u poslu, godina je bila… tužna. Nakon stotinu kreativnih pokušaja, došli smo do zaključka do koga su vjerovatno došli svi parovi koji su ikada probali long-distance relationship – ljubav preko žice nije kul, uprkos svim tehnologijama.

I zato smo objeručke dočekali vakcinaciju, pozitivne testove na antitijela (srećom, svi koji su preležali koronu od naše ekipe su prošli lako i bez većih posljedica) i lijepe statističke trendove u zemlji. Kada smo se vratili u kancelarije, preplavio nas je osjećaj sreće i zahvalnosti što imamo tako divne ljude koji su sa toliko posvećenosti i motivacije dali svoj maksimum u jednoj veoma teškoj godini. (Bez ikakve sumnje, ovako dobra ekipa je razlog broj jedan zašto je Coinis ono što jeste!) I znali smo da je vrijeme da uradimo nešto predobro za cijeli tim, u znak beskonačne zahvalnosti što imamo najdivnije ljude na svijetu.

Kako je sve počelo? 🤔

Sve je počelo od jednog HR sastanka na kome je neko sa puno entuzijazma predložio da se napravi epski team building. “Da napravimo najbolji provod ikad,” neko je rekao. “Jeste, da ljudi baš baš izmerače, da svima bude predobro,” neko se nadovezao. “Haha, ništa, onda da ih vodimo negdje u inostranstvo,” neko je izvalio kroz smijeh. Onda smo se svi malo smijali. Onda smo se uozbiljili. “Ljudi, ajmo stvarno da idemo neđe daleko, što da ne?

U doba pandemije, povesti negdje 60-70 ljudi je, u smilu organizacije, malo mazohistički. Koja zemlja ima otvorene granice? Ko u našoj firmi ima koje državljanstvo i gdje svi možemo? Ko se kada vakcinisao, koliko je dana prošlo od posljednje vakcine, treba li nam PCR ili je dovoljan brzi test, šta je sa onima koji imaju antitijela i, noćna mora, šta ako se neko od naših razboli koji dan pred put ili dok smo na team buildingu (ovo se, srećom, nije desilo)? Korona nije ostavila puno prostora za razmišljanje i tako je nekako Turska djelovala najlogičnije, jer je zadovoljavala gomilu uslova koji su bili logistički važni. A i, realno, Turska je divna. Mislimo na vrhunsku hranu, predobre plaže, toplo vrijeme, baklave i rakije i kafe, hiljadu boja i dezena i onaj njihov predivni gostoljubivi mentalitet. A ako ćeš da vodiš 60-70 ljudi u Tursku da im bude prelijepo i da se odmore i nauživaju jer su ZAISTA svi zaslužili, onda ih vodiš u Antaliju, u ultra all inclusive hotel od 5 zvjezdica i omogućiš im 3 dana bezbrižnosti, lakoće i džin tonika.

1️⃣ Faza pripreme – Krčkanje na laganoj vatri

Ne bi bila fora da smo tek tako saopštili ljudima: “Pakujte se, idemo u Anatliju”. Kad je već team building epski, onda neka i neizvjesnost bude epska. Od momenta kada smo odlučili da ćemo ići u Antaliju, do momenta polaska je prošlo tačno 40 dana. Od tih 40, ljudi su 35 dana znali da idemo negdje ali nisu znali gdje. Ovo je kreiralo potpuno opičenu atmosferu u kancelarijama – od toga da su svi bili oduševljeni što se negdje ide, preko nagađanja, do pokušaja iznuđivanja informacija, tu je bilo svega. Neki su pravili male “kladionice” oko toga gdje se ide. Neki su pokušavali da dođu do informacije preko članova porodice, rođačkih i kumskih veza. Neki su plakali (malo). Neki su pričali o hakovanju mejlova. Atmosfera je rasla i energija u kancelarijama je bila nevjerovatna. (Pročitajte i zašto je Coinis najbolja kompanija za rad ikad!)

Paralelno sa tim, u smislu organizacije se odvijalo 40 nenormalnih dana, i tek je tu bilo svega. Sve je bilo nekako ograničeno zbog korone, važeće mjere za borbu protiv pandemije su se promijenile nekoliko puta i u Crnoj Gori i u Turskoj, a mi smo usput prilagođavali plan. Šlag na torti je to što je jun sezona kada morske kornjače poliježu jaja. Ne šalim se. Morske kornjače vole pješčane plaže u Antaliji i predveče izađu iz mora da snesu jaja. Zbog ovoga, puno hotela rano zatvara plaže kako bi sačuvali male kornjače i pomogli im da prežive. 

Od brda komplikacija tokom organizacije, izdvajam omiljenu. Naime, prevoz i hotel su nam bili najvažniji i zbog toga su ovo stvari koje smo prve riješili i o kojima smo posebno vodili računa. Odabrali smo predivan, luksuzni hotel koji je poznat po tome što turske VIP osobe tamo organizuju različite događaje i dolaze na ljetovanje. Prelijep hotel koji izlazi i na rijeku i na more, divna pješčana plaža, bazen velik kao omanje jezero, mali aqua park u okviru hotela… Potpuno ludilo. Rezervišemo hotel, dogovorimo se sve, dok smo planirali aktivnosti sve vrijeme ponavljamo sebi: “Dobro, nema veze, i ako se nešto izjalovi nije važno, imamo vrhunski hotel i da smo samo u njemu 3 dana biće nam predobro”. Dva dana pred polazak, taj predivni hotel javlja da ih je inspekcija zatvorila na 8 dana zato što su otvorili diskoteku, a to je po tada aktuelnim korona-mjerama u Turskoj bilo strogo zabranjeno. Svi gosti koji su bili u hotelu su morali da izađu, a mi koji još nismo došli smo odjednom morali da nađemo novi smještaj koji zadovoljava sve naše kriterijume. Za 62 ljudi (koji ni ne slute šta se dešava). 48 sati pred put. Nakon pentaestominutne panike, riješili smo da svalimo sve na retrogradni Merkur i rekordnom brzinom smo našli vrhunsku zamjenu.

2️⃣ Dolazak u Tursku – faza jednoroga, bazena i… komunalne inspekcije?

Sam team building je svima malo u magli i priče nam se uglavnom ne poklapaju 🙂 Oko početka i doaska u Tursku se svi slažemo – miran let od Podgorice do Istanbula, pa onda od Istanbula do Antalije, prebrojavanje i svi smo tu (zbog ovoga smo se u povratku opustili, vodili se time “ma super je sve, neće se niko izgubiti” i OOOO KAKO SMO BILI NAIVNI, ali doći ćemo do toga), autobusi koji nas čekaju na aerodromu u Antaliji i polazak ka hotelu. E sad, smještaj je bio zaista prelijep, ali malo konfuzan. Sam resort zapravo liči na neko veoma uređeno naselje, puno prelijepih vila, a sve vile su povezane bazenima. Iz sobe možeš da izađeš na terasu, a sa terase da uletiš pravo u bazen i plivajući tako možeš da stigneš ko zna gdje, ovo nismo do kraja istražili. Uz to, tu je i veliki broj pabova, snack barova, prostori za igru, restorani, glavni centralni bazeni gdje smo se najviše okupljali i izlazak na divnu pješčanu plažu. 

epski-coinis-team-builiding-2021

E, onda smo pošli na taj glavni bazen i počeli da naručujemo džin tonike i tu sada svako ima svoju verziju šta se dalje dešavalo. Vrlo brzo smo upoznali šarmantne momke kojima je posao da nas spriječe da pravimo žurku. Korona je i u Turskoj, tako da sav provod mora da se završi do 22h. Ovo znači da nema muzike, noćnog kupanja i slično. I tu team building počinje da liči na ekskurziju u osmom osnovne. Momci iz security-a, koje je neko onako pripit prozvao “komunalna inspekcija” i od tada do kraja smo ih svi tako zvali, su nas pratili okolo onako kako službe iz Sjeverne Koreje prate strane posjetioce. Kao toboš diskretno, ali očigledno i nekako i kad ih ne vidiš, znaš da su uvijek tuda negdje i svjestan si njihovog prisustva. Mi, 60ak veoma energičnih djevojaka i mladića iz Crne Gore, u misiji da se provedemo najstrašnije i da i iskuliramo komunalne inspektore. Oni, koji nas jure okolo i uvijek su na 20 metara od nas, posmatraju. Tom i Džeri. Pera Kojot i Ptica Trkačica. 

U uzbudljivoj utakmici protiv komunalaca, zaista dugo smo vodili. Pobjeđivali smo na plaži, potom smo se preselili oko 2 ujutro u restoran, pa onda žurke u sobama. Ovdje pravimo veliku grešku što ulazimo u bazen, jer smo u bazenu uglavnom sporiji i ranjiviji, a oni su na noćno uskakanje u bazen bili posebno osjetljivi. Elem, niko nije siguran kako se noć završila, ali ono čega se sjećamo je da smo sjutra ujutro svi izgledali… pa, očajno. Ali srećno!

epski-coinis-team-builiding-2021

3️⃣ Tematski park – Faza adrenalina, delfina i tropskih ribica

Jedan cijeli dan smo proveli u tematskom parku, koji izgleda nešto kao turski Diznilend. Podijeljen je na dva dijela – “suvi dio” sa veeeeoma zastrašujućim roller coaster-ima (samo najhrabriji su se usudili da ih probaju) i “akva dio” sa dvadesetak različitih tobogana. Isprobali smo SVE, od najstrašnijih vožnji na koje da bi uopšte išao moraš da prođeš malu pripremu, preko plivanja sa delfinima i ronjenja sa tropskim ribicama, do lazy river-a gdje smo uspjeli da napravimo najduži lanac sa šlaufovima tako što smo se držali za ruke, a onda i da “zakrčimo” saobraćaj u rijeci na par minuta, jer nas je prosto bilo previše. 

Sa nama je išla i teta Svetlana, poznata naširoko kao naša kancelarijska mama, žena koja nam kuva najukusniju hranu i sve nas pazi i mazi kao da smo joj rođena djeca. Svetlana nas je mazala da ne izgorimo, čuvala nam telefone, i upoznavala ljude sa Balkana okolo i onda svima pričala kakav smo team building organizovali. Ogroman broj pokušaja da Svetlanu ubacimo u neki od tobogana je bio potpuno bezuspješan, ali se ispostavilo da to nije loše jer neko treba da pazi 60-oro lude đece. Više fotki možete vidjeti na našem Instagramu.

4️⃣ Dodjela nagrada – Faza smijeha, grljenja i suza

Posljednje veče smo organizovali i malu svečanu ceremoniju. Svečana je bila samo zato što smo imali neku kao fensi binu i što smo se osjećali svečano. Napravili smo medalje za 15 kategorija, poput “izdržao najviše uprkos povredama” i “medalja za prevaziđen strah od ribica i ronjenja” i “medalja za nepriznavanje prepreka”. Uz to, imali smo i veliki trofej za pobjedničku ekipu, sedmoro kraljeva team buildinga koji su intenzivno radili na tome da pobijede u apsolutno svakom zadatku i igrici koji smo radili.

Ovdje je važno da kažemo ovo: plakalo se, smijalo se, bilo je dirljivo i urnebesno i opičeno i shvatili smo, po ko zna koji put, da smo najbolja ekipa na svijetu i da nigdje drugo ne bismo radije bili nego jedni sa drugima. Team building u Antaliji ili nekom sporednom selu na kraju svijeta – nebitno je. Dokle god smo zajedno.

epski-coinis-team-builiding-2021

5️⃣ Povratak kući – Faza gubljenja na aerodromu i pitanja “a kad ćemo opet”

Povratak nazad je ekskurzija za sebe. Prvo, trebalo je izaći iz hotela, a da bismo to odradili morali smo, za početak, da probudimo svakoga (ovo je puno teže nego što zvuči), a onda da odlijepimo ljude od restorana, bara, bazena… Kad smo dolazili u Antaliju, bili smo odmorni i puni energije. Povratak je bio kao da se vraćamo sa kopanja – svi premoreni i neispavani, a jedina razlika između nas i nekoga ko je kopao 3 dana je u tome što smo mi bili nasmijani od uva do uva. 

Tako umorni smo na aerodromu u Antali uspjeli da se čekiramo i pođemo u Burger King i prosto smo svi prestali da obraćamo pažnju. Onda je došao momenat da uđemo u avion i tu smo shvatili da nema Aleksandra. I nema ga. I nema ga. I pričaj sa obezbjeđenjem. I dozivaj Aleksandra preko razglasa. I vraćaj se nazad, pa ga traži. I zovi momka na telefon. Sve džaba – nema ga, pa ga nema. Dobro, nije mali, ali opet ne možemo ni da ostavimo nekoga tek tako. Gejt se zatvara za par minuta, nas nekoliko u panici pokušavamo da smislimo kako da ga pronađemo, kad nam neko iz aviona šalje poruku – Aleksandar je tu. Ispostaviće se kasnije da je čovjek lijepo pošao u dio za pušače, i da je bio previše umoran da se vrati nazad u Burger King, nego se samostalno uputio ka gejtu i ušao u avion bez javljanja ikome.

Pouka ove priče je da pušenje ne samo da izaziva rak pluća, nego i kida živce organizatorima team building-a. 

U avionima smo ovog puta bili zapanjujuće tihi, Tukish Airlines nas nije prepoznao. Svi na ivici snaga i željni dobrog sna, i svi presrećni zbog 3 epska dana iza nas. 

Na podgoričkom aerodromu dok smo se pozdravljali, neko je samo rekao: “Ovaj team building je bio bolji od prošlog, a prošli je bio bolji od onog od prije dvije godine. Što znači da iduće godine treba da nadmašimo ovaj!”

Svi su se nasmijali, ali organizatori su u sebi rekli – challenge accepted! Samo da se prvo naspavamo…

Jelena Markovic

Jelena Markovic

ABOUT THE AUTHOR

Master of Communicology and Aspiring Psychologist. Jelena is Coinis’ Chief Talent Officer, and everyone knows her for her popular phrase that “Everything will always be OK.”

See all entries by this author